Utrobe blokova, unutrašnja dvorišta zagrebačkog Donjeg grada tradicionalno su bolna točka hrvatske metropole koja su bila predmetom brojnih urbanističkih razmatranja, pogotovo osamdesetih godina kada se intenzivnije govorilo o konsolidaciji gradskog tkiva i kontinuitetu urbane morfologije. Svi ti govori i studije ostajali su uglavnom bez konkretnih rezultata ostavljajući unutarnja dvorišta neuređenima, bez glamuroznih sadržaja, inverznim urbanim favelama kontrastnim uljuđenošću ulice, čineći ih naličjem građanstva, prostorima loše savjesti, neurednosti koja se sakriva pod tepih. Pa ipak, i takva, otrcana i nesanitarizirana unutarnja dvorišta dio su identiteta Zagreba. Intima jednog bloka udomljuje dječji vrtić, u drugom se iznenađujuće proteže park, u treći je ugrađena udobna obiteljska kuća…